Nisu pitanja života, življenja i odgovori na njih dominantno vezana za probleme prošlosti i sadašnjosti, niti vizije budućnosti. Ključna pitanja nisu pitanja „dobroga“ i „lošega“, kao ni pitanja „trajanja“. Ključ života je u prihvatanju onoga što jeste. Sve je tako kao što i jeste tako. Oni koji znaju za svoju suštinu, oni znaju da sve što je bilo, moralo je biti i sve što će biti ono već jeste. Dobro i zlo su subjektivni i relativni doživljaji pa je potrebno između toga znati balansirati. Svako „dobro“ dok traje, dobro je i svako „loše“ dok traje, dobro je, bez obzira koliko to sve traje. Čovjek koji razvija bitak, bez sebstva u sebi, treba da traži odgovore na sva pitanja i da traži dobro i kada mu je loše, bez obzira na odrednicu vremena. Kada su djela u pitanju, svaki čovjek, zna koje je djelo dobro a koje loše, ali čovjek ne zna koliko koje djelo vrijedi. Postoji mjesto i vrijeme kada će čovjek i to saznati, a onda će doći do apsolutne istine.
Pokretačka snaga je u prostoru i tišini, a u tom bezdanu uvijek postoji neka tačka, neko obilježije, koje svojom magnetičnom ili gravitacionom snagom, okupira i fokusira energiju u svjesnom, pozitivnom, konstruktivnom, istinitom, ili pak, ne daj Bože u negativnom, destruktivnom, lažnom pravcu.

Najdublji nivo svijesti čovjeka je svijest o postojanju (JA JESAM). Ja nemam život, JA SAM ŽIVOT. Meni ne treba ljubav, JA SAM LJUBAV. Samoljubivost ne postoji kod ljubavi. Meni ne treba samopoštovanje, JA SAM POŠTOVANJE. Ne možeš poštovati poštovanje. Ljubavi ne treba ljubav, ona je LJUBAV. Ljubav je radost u predavanju. Ljubavi je možda potrebno da ponekad vidi mržnju, zavist, ljutnju, ljubomoru, posesivnost, razdražljivost, tugu, patnju i nesreću, da bi se SAMOPOTVRĐIVALA u radosti i sreći.

Dr. sc. Husnija Hasanbegović