Gestovni govor, mimika, slikovni stimulansi i drugi oblici komunikacije, bili su dugo godina potisnuti ili podređeni u komunikacijskoj hijearhiji, što je imalo negativan uticaj na edukaciju i socijalizaciju kod učenika sa kombinovanim smetnjama, a naročito kod slušno oštećenih učenika. U lingvističkoj edukaciji slušno oštećenih učenika, upotrebljavala se u većini zemalja isključivo metoda verbalne komunikacije (oralna metoda), uz obrazloženje da neverbalna komunikacija usporava proces mišljenja i djeluje destimulativno na razvoj govora i jezika kod djeteta i da dijete zakazuje u učenju. Stajalište da se u edukaciji gluhih lica isključivo koristi oralni govor, nije bilo znanstveno i praksokološki utemeljeno, što je imalo negativan uticaj na edukaciju i socijalizaciju gluhe djece. Naprotiv, isključivom upotrebom oralne metode u edukaciji ovih osoba, ne samo da je osiromašena njihova alternativna komunikacija, već i intelektualne, socio-lingvističke i misaone sposobnosti, što su potvrdile i brojne teorije i empirijska istraživanja na ovom području. Govor kao sredstvo komunikacije je složena i specifično organizovana forma svjesne aktivnosti u kojoj učestvuje subjekat koji formuliše verbalni iskaz i subjekat koji ga percipira sa druge strane. Govor biva kodiran uz sadržaje segmenata i suprasegmenata koji proističu iz artikulaciono-akustičkih osobina koji mogu varirati u toku govora. Kodiranje i dekodiranje govornog iskaza u uvjetima redukcije sluha biva strukturalno i kvalitativno drugačije interpretirani, pri čemu suština govorne poruke, čini se ne gubi kvalitetu u onoj mjeri za koju se najčešće pretpostavlja. Upotreba simpraktičkih struktura u početnoj fazi jezičke edukacije gluhog djeteta je praktički nezaobilazna u poimanju novih učenih riječi, a naročito kada se radi očitavanje sa usta i lica sagovornika, i ugledno ogledne postupke u čitanju i prepoznavanju, što je glavni cilj ove knjige- RJEČNIKA ZA GLUHE.